Predavanje Jamesa Elkinsa u sklopu programa “Izložbene kartografije”

„Pet razloga zašto je razmišljanje o prosudbi teško“ / “Five Reasons Why Thinking About Judgement Is Difficult“ predavanje Jamesa Elkinsa u sklopu programa “Izložbene kartografije”

Pozivamo vas na predavanje Jamesa Elkinsa, povjesničara umjetnosti i likovnog kritičara, profesora povijesti umjetnosti, teorije i kritike na School of the Art Institute of Chicago. James Elkins je jedan od vodećih teoretičara i kritičara suvremene umjetnosti koji je djelovao na samim počecima pisanja o krizi likovne kritike, a prethodno o hegemoniji zapadnoga diskursa u povijesti umjetnosti. Jedan je od prvih znanstvenika koji je polje svojega interesa proširio na tzv. nisku umjetnost, u postmodernizmu, i na šire kulturno područje slika – posebno znanstvene slike, poput grafikona i dijagrama, kao i računalne slike.

Predavanje će se održati na engleskom jeziku u Velikoj dvorani AGG fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u četvrtak, 20. siječnja 2022. u 19 sati. Ulazak na predavanje je slobodan, u skladu s epidemiološkim uputama.

  „Pet razloga (zašto) radi kojih je razmišljanje o prosudbi teško“
„Proučavanje ‘formi’, ‘stilova’ i ‘praksi prosuđivanja’ (da se poslužimo izrazima Stephanie Marchal) teško je jer samo prosuđivanje umjetničkoga djela nije uvijek priznato ili priznato u umjetničkom diskursu. Ovo predavanje iznosi nekoliko razloga za to, čime se otvara prostor za razgovor.

1. Prosudba je još uvijek povezanas reduktivnom verzijom visokoga modernizma.
2. Unificiraniodgovor na tu verziju rasuđivanja, formulacija metode Rosalind Krauss, nejasan je i nikad nije razvijan. Rezultat je široko rasprostranjena praksa (koju nazivam ‘sjevernoatlantska povijest umjetnosti’) koja onemogućuje jasnu raspravu o mjestu prosuđivanja u povijesti umjetnosti.
3. U umjetničkoj kritici uvelike se izbjegava prosuđivanje, iako ona opstoji u novinarskoj kritici književnosti, poezije, kazališta i glazbe. To izbjegavanje rezultira neodređenim formulacijama, kao što je ‘svaki opis je prosudba’.
4. Nekoliko teorija o prirodi prosuđivanja u odnosu na suvremenu umjetnost zbunjujuće je neujednačeno(na primjer, formulacije Borisa Groysa, Irit Rogoff i Stephena Melvillea).
5. Mnoge europske i sjevernoameričke institucije okreću se kvantitativnom ocjenjivanju studenata umjetnosti, ali temeljni pojmovi ostaju neispitani – na primjer, ‘kompetencija’, ‘koherentnost’, ‘rječitost’, ‘istraživanje’, ‘znanje’ i ‘autorefleksivnost’. To su pojmovi kojima se moderna akademija koristi za ocjenjivanje umjetnosti.“

/
“Five Reasons Why Thinking About Judgement Is Difficult“

“The study of “forms,” “styles,” and “practices of judging” (to use Stephanie Marchal’s expressions) is difficult because judgement itself is not always acknowledged or recognised in art discourse. This lecture proposes several reasons why, as openings for further discussion:
1. Judgement is still associated with a reductive version of high modernism.
2. The central response to that version of judgement, Rosalind Krauss’s formulation of method, is obscure and has never been developed further. The result is a widespread practice (which I call “North Atlantic Art History”) which precludes clear discussion on the place of judgement in art history.
3. Judgement is largely avoided in art criticism, although it persists in journalistic criticism of literature, poetry, theatre, and music. This avoidance results in ineffectual formulations such as “all description is judgement.”
4. The few theories on the nature of judgement in relation to contemporary art are bewilderingly diverse (for example, formulations by Boris Groys, Irit Rogoff, and Stephen Melville).
5. Many European and North American institutions are turning to quantitative assessment of art students, but the fundamental terms remain uninterrogated—for example, “competence,” “coherence,” “eloquence,” “research,” “knowledge,” and “self-reflexivity.” These are the terms which the modern academia uses to judge art.”
James Elkins

James Elkins, rođen 1955., diplomirao je slikarstvo (MFA, Sveučilište u Chicagu, 1983.) i doktorirao povijest umjetnosti (Sveučilište u Chicagu, 1989.), radi na School of the Art Institute of Chicago. Velik dio njegovog pisanog rada može se opisati kao kritika akademske povijesti umjetnosti i njezinih konceptualnih ograničenja u pristupu slici. Elkinsova prva knjiga, „The Poetics of Perspective“ (1994.), ukazuje na to da je povijesna znanost umjetnosti nametnula lažno jedinstvo cilja i metode slikama načinjenim geometrijskom perspektivom od renesanse, te tako normirala i racionalizirala ono što je zapravo mnogo bogatija i kaotičnija pojava. James Elkins svoj interes za šire kulturno područje slika, posebno za znanstvene slike, dijeli s J. W. Mitchellom, no za razliku od Mitchellovog istraživanja odnosa između slikovne i jezične reprezentacije, prošireno na istraživanje kulturne ekonomije i globalnog kruženja slika u novoj humanističkoj disciplini vizualnih studija, Elkins nastupa sa stajališta radikalnog empirizma. Ispituje neke od konvencija umjetničkog povijesnog pisanja, pokušavajući pokazati kako je ta disciplina sputana njezinom samonametnutom obvezom da se formira kao znanost ili oblik filozofskog istraživanja. U knjizi „On Pictures and the Words that Fail Them“ (1998.) ispituje ograničenja analitičkih tehnika temeljenih na jeziku, kad ih se primjenjuje na vizualne slike, i potom u knjizi „The Domain of Images“ (1999.) sugerira nove analitičke prakse. U knjizi „Why Are Our Pictures Puzzles?“ (1999.) Elkins razmatra hipertrofiju pisanja o umjetnosti u dvadesetom stoljeću, i tumači je kao znak tjeskobe zbog načina na koji se slike u osnovi opiru redukciji na značenje. Takozvana ‘nova povijest umjetnosti’, koja je započela 1970-ih i 1980-ih, nastojala je na brojne različite načine prevladati ono što je smatrala ograničenjima tradicionalnih praksi, a Elkins dijeli mnoge od njezinih prevladavajućih pretpostavki i strategija. Mišljenje da je ‘umjetnost’, shvaćena kao ‘visoka umjetnost’, potrebno zamijeniti kao privilegirani predmet istraživanja – imalo je isprva političke konotacije, u nastojanju da se dokine elitistička kulturna perspektiva. Elkins je otišao korak dalje u tom stavu, tražeći da slike svih vrsta – ne samo ‘niski’ umjetnički objekti, već stvari poput grafikona, znanstvenih dijagrama i naprednih oblika računalne slike – također postanu predmetom naše pažnje. Druga tema ‘nove povijest umjetnosti’, povezana s prvom, bilo je nezadovoljstvo eurocentričnošću tradicionalne povijesti umjetnosti. Elkins promptno objavljuje tekst „Kinesko slikarstvo pejzaža kao teorija zapadne umjetnosti“ (1999.), na kineskom i u Kini.

James Elkins / 20. 1. 2022.
Velika dvorana AGG fakulteta
Kačićeva 26 / 10 000 Zagreb

Budući da velik dio tekstova o umjetnosti uključuje primjenu ‘teorije’ – interpretativnih metoda razvijenih na području književne kritike, psihoanalize i sociologije – Elkins je kritičan prema takvoj praksi, jer mu se čini da previše pojednostavnjuje pitanja specifična za vizualno iskustvo. Na primjer, njegova recenzija „Kompulzivne ljepote“ („Compulsive Beauty“), knjige Hala Fostera o nadrealizmu, dovodi u pitanje korisnost psihoanalize kao interpretativnog alata; pritom se Elkins poziva na skepticizam tradicionalnih empiričara. „On Pictures and the Words that Fail Them“ je kritika semiotike, koju Elkins smatra još jednim oblikom ‘logocentričnog’ umjetničkog povijesnog racionalizma. „Master Narratives and Their Discontents“ (2005.) kritički je pregled različitih historiografskih modela tumačenja moderne i postmoderne umjetnosti i njihovih „dogmatskih“ temelja. Okretanjem povijesti protiv povijesti, na neki način, Elkins zagovara sveobuhvatni pristup vizualnom, u kojemu ističe njegovo „značenje“, engl. meaning, odnosno pristupanje s „informiranom pažnjom“ vidljivom svijetu kao onome ‘prepunom značenja’. „How to Use Your Eyes“ (2000.) je skup kratkih eseja u kojem se „oslobođeno viđenje“ slike referira na osloboditeljske ambicije visokog modernizma. U knjizi „Što se dogodilo s likovnom kritikom“ (2003.) Elkins piše o sveprisutnosti i istodobnoj nevidljivosti likovne kritike – „kritika se masovno proizvodi i masovno ignorira“.

—————————————

Predavanje je uvod u radionicu i konferenciju „Pisati o suvremenoj umjetnosti“ / “Izložbene kartografije” (podnaslova: “Kritički instrumentarij, izložbeni i kustoski narativi“), fokusirane na analizu uloge kustosa (institucionalnog i izvaninstitucionalnog).  Svojevrsni ‘uspon kustosa’ u novijem umjetničkom diskursu, teoriji i praksi odražava širi kulturni pomak: pokazuje u kojoj se mjeri odnos umjetničkog djela i gledatelja u modernističkim teorijama umjetnosti i estetike danas osporava na području kreativne prakse (čine to podjednako umjetnici, kustosi i teoretičari).

Program “Izložbene kartografije” održava se u suorganizaciji Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Splitu i Hrvatske sekcije Međunarodnoga udruženja likovnih kritičara (HS AICA).

Zahvaljujemo Ministarstvu kulture i medija RH na financiranju programa, a AGG fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na ustupanju prostora za predavanje.